Područje današnjeg Karlobaga naseljeno je još u prvom tisućljeću prije Krista, od strane liburnskih plemena. Područje Karlobaga im je bio povoljan geostrateški položaj: blizina mora im je omogućavala ribolov i prekomorsku trgovinu [1]. Suvremeni pronalasci antičkog i predantičkog novca na ovom području sugeriraju da je ovo područje imalo dobru gospodarsku moć te razvijene pomorske veze s okolnim jadranskim područjem [1].

            Nekih 200 godina pr. Kr., područje današnjeg Karlobaga se u antičkim grčkim geografskim spisima pronalazi pod imenom Vegium, te je na njemu živjela plemenska zajednica Bekosa [1]. Štoviše, preman navodu Plinija Starijeg saznajemo i da je Vegium imao municipalni status, tj. rimsko građansko pravo. Od ovoga perioda pa do 4. st. Na području Karlobaga (te naočito obližnje Cesarice) je prekomorska trgovina bila snažno razvijena, što saznajemo iz ostatka antičkog novca pronađenog na našem području [2]. Stari Rimljani su na svoje kovanice kovali i imena područja iz kojih kovanice potječu, pa putem tih pronalazaka možemo zaključiti da je Karlobag trgovao sa pomorcima i trgovcima iz Rima, Kartage, Sicilije, Italije, kolonijama Patricije, Emerita i Lugdunuma, Hispanije i Afrike [2], te novci bizantskog podrijetla što sugerira i trgovinu sa Bizantskim carstvom [3].

            Dolaskom srednjeg vijeka, Vegium se gubi na kartografskim prikazima, te se područje Karlobaga pojavljuje pod različitim imenima. Anonim iz Ravene naselje na području današnjeg Karlobaga imenuje Bigi [1], dok arapski kartograf Muhammad al Idrisi Karlobag imenuje kao Maskalu [4]. Konačno se u ispravama slavonskog bana Stjepana imenuje i kao Scrissa [5]. Ali od svih tih imena, opstalo je samo jedno, a to je Bag, koje se pojavljuje na kartama početkom 14. Stoljeća [6].

            Sredinom 14. stoljeća, u Karlobagu se osniva solna komora, preko koje se obavljao promet soli, te koja je prikupljala porez na izvoz soli [7]. Ovdje se prvenstveno misli na pašku sol, koja je i danas cijenjena, te koja se izvozila pomorskim putem s otoka Paga u Karlobag, odakle se dalje s njom trgovalo prekovelebitskim putevima sa ličkim područjem. U ovom periodu, u Karlobagu je postojalo i značajno stočarstvo, te je Karlobag imao posebne pravne ovlasti putem kojih se smio koristiti pašnjacima izvan same pravne domene karlobaškog područja [6].

            Početkom 15. st., razvija se i trgovina vinom, najčešće na relaciji Zadar – Karlobag – Velebit. Trgovci u Karlobagu su znali kupovati i po 170 hektolitara vina jer su znali da će ga moći uspješno prodati u Lici [5]. Štoviše, Karlobag je imao i svoje vinograde, te su 1432. Bažani dobili povlasticu oslobođenja od plaćanja poreza na vinograde, ostalu poljoprivredu i stočarstvo [6]. Bag je bio trgovački atraktivna pozicija, te Zadrani od Mletačke vlasti traže dopuštenje za slobodnu trgovinu željezom, kožom, platnima, daskama i voskom s stanovnicima Baga [5]. Trgovalo se i samim brodicama na području Karlobaga, što pokazuju spisi o prodaji brodica između stanovnika Baga i stanovnika Šibenika [5].

Povijest pomorstva i ribolova u Karlobagu

            Velika razvijenost Baga kao pomorsko-trgovačkog centra ugrozila je trgovački uspjeh Mletačke republike, zbog čega ona 1548. udvostručava porez na izvoz paške soli u Karlobag. Ovo negativno utječe na pašku trgovinu solju, ali ne nužno i na Bag. Nezadovoljni oporezivanjem paške soli, Bažani prestaju primarno trgovati sa Pažanima, te počinju uvoziti sol iz Istre koja im je bila jeftinija [5]. U Karlobagu je također bila razvijena i trgovina bačvama za vinogradske potrebe [5].

            Visoko oporezivanje mletačkih izvoza u Karlobag dokazalo se nepovoljnim i za Mletce i za Bažane, te se 1543. postiže sporazum putem kojeg stanovnici Baga smiju slobodno trgovati sirom, žitom, brašnom, ovnovima i smrekovinom na mletačkom teritoriju, te dolaziti na trgovački sajam sv. Margarete na Rabu, ali uz preduvjet zabrane ulaska u talijansku pokrajinu Marchiu. Dvije godine kasnije, Venecija ponovno odobrava i izvoz soli iz Paga u Bag, ali uz preduvjet postavljanja posebnih poreza ukoliko se ta sol izvozi u Senj, koji joj je također predstavljao tržišnu konkurenciju. Ovakvi sporazumi su se pokazali povoljnima, te se trgovina u Bagu sve više razvijala, što uviđamo iz činjenice da je uvoz i izvoz prozvoda prekomorskim i prekovelebitskim putem rastao. U samo jednoj narudžbenici iz 1457. Venecija izvozi preko 100 bačava vina i 50 bačava ulja u Bag [5].

            Do ovog perioda Bagom su vladali knezovi Kurjakovići, ali 1480. Bag je osvojen od strane kralja Matije. Unatoč promjeni vladara, Bagu su potvrđena sva prethodno stečena prava i povlastice [6]. Ali pomorskoj trgovini u Bagu nije bilo suđeno opstati. Početak 16. st. obilježen je prodorom Osmanskog carstva na teritorij današnje Hrvatske, te 1525. Turci prodiru u do Baga. Tu zauzimaju, pljačkaju i djelomično razaraju Bag, te sve građane koji nisu uspijeli na vrijeme brodicama pobjeći  na Pag ubijaju ili otimaju kao roblje [5, 6]. Dvadeset godina kasnije, Bag još uvijek stoji razrušen i opustošen. Pažani više imali s kim trgovati za njima prijekopotrebnim drvom, te pokušavajući doći do njega, često krijomice pristaju na kopno u Bagu gdje ih redovito u zasjedi iščekivaju Turci, te ih otimaju u roblje i ubijaju [5].

            1577. Senjska kapetanija obnavlja Karlobag, koji još uvijek stoji pretežito razrušen. Brojni Senjani počinju nastanjivati Bag [5, 8]. 1579. tadašnji vojvoda Karlo naređuje da se Bag obnovi, te Bag po njemu kasnije dobiva ime Karlobag (preoblikovano iz 'Karlov bag') [6]. Ali niti ovoj obnovi nije bilo suđeno. Na području Karlobaga su se često skrivali senjski uskoci, koji su bili trn u oku Mletačkoj Republici, te 1592. mletački providur Almoro Tiepolo osvaja i u potpunosti razrušava Karlobag [6].

            Unatoč tomu, Karlobag nije ostao puka ruševina. Karlobag je ponovno sagrađen pod vodstvom Josipa Rabatte 1602., te spada pod upravu Senjske kapetanije [6]. Ubrzo u Karlobag stižu i novi stanovnici: Bunjevci počinju naseljavati karlobaški teritorij [9]. Unatoč ovoj revitalizaciji populacije, uskoci još uvijek koriste Karlobag kao svoje skrovište: 1614. dolaze u Karlobag s plijenom i zarobljenima s dva opljačkana broda s otoka Hvara. Vojnici u Karlobagu su uhitili uskoke, ali oni u konačnici nisu bili kažnjeni [5]. Povijest se tu odlučila ponoviti, te već sljedeće godine Karlobag opet doživljava napad od strane Mletačke republike. Ali ovaj put, Karlobag je bio pravovremeno obaviješten o dolazećem napadu. Kada su Pažani pod upravom Mletaka, pod vodstvom kapetana Jakova, pristali na karlobaško kopno, nisu doživjeli nikakav otpor lokalnog stanovništva. Ono što se činilo najlakše osvojenom bitkom u povijesti se iznenada promijenilo kada su ušli na područje vojne utvrde. Tu su doživjeli neočekivani napad sa svih strana, te je ubijeno oko 100 paško-mletačkih vojnika i njihov knez Antonio Zorzi [5]. Ali ova pobjeda je bila kratkotrajna: već sljedeće godine, Mletci se vraćaju i okupiraju Karlobag, te ga opet ruše [5].

            Putopisni spisi iz prije početka 17. stoljeća najčešće izbjegavaju opise obale Karlobaga. Za to postoje dva glavna razloga: vremenski uvjeti su često bili opasni za moreplovce, te je baška bura srušila veći broj brodova. Također, na ovom području je bilo mnogo uskoka, koji su napadali i pljačkali trgovačke brodove. Imajući to na umu, podvelebitski kanal je počeo predstavljati prevelik rizik pomorcima, te su ga oni počeli izbjegavati. Tek početkom 17. st. se područje Karlobaga pronalazi u upečatljivijim pomorskim vodičima, te je stanje njegove obale najbolje opisano u Senjskom peljaru iz 1639. U njemu su nabrojane brojne luke od područja Senja do područja Starigrada, uz kratke opise. Na području Karlobaga pronalazimo sljedeće luke: Cesarici, Drinovicu, Drvaricu, Tatinju, Karlobag, Kraljić, Mošćinu, Ognjilo, Skočkobilu, Sedlenicu, Kijac, tri luke Slane drage, luku Lukovo Šugarje i Šugaricu [4]. Za male brodove bila je preporučena luka Drinovica, dok su ostale luke mogle primiti i veće brodove. Luka Lukovo Šugarje mogla je primiti i cijelu flotu brodova. Jedino je luka na području samog grada Karlobaga bila neupotrebljiva: još je uvijek ležala razrušena od mletačkih napada [4].

            Sredinom 17. st., do kralja Ferdinanda III. dolazi informacija da Venecijanci iz Ražanca i s Paga trguju s Turcima na području Karlobaga. Trgovali su solju, vinom i oružjem. Primivši tu obavijest, kralj Ferdinand zabranjuje trgovinu Venecijanaca s Turcima na području Karlobaga, te naređuje da se Karlobag pod hitno mora obnoviti [5]. Ubrzo kreće i nova obnova Karlobaga koja je dovršena 1672. U narednih pet godina počinje naglo naseljavanje Karlobaga iz okolnih područja. Tu treba napomenuti emigraciju s područja Ražanca, predvođenu obitelji Rukavina, koji naseljavaju podruje Vidovca i ostalih sela iznad područja samog grada Karlobaga [10], te emigrante iz Svetog Jurja među kojima je i obitelj Devčić, koji naseljavaju obalna područja u blizini Karlobaga (sadašnja Devčić Draga), ali i Baške Oštarije iznad Karlobaga [11]. 1684., stvaranjem Svete Lige prestaje i opasnost od Mletačkih napada za Karlobag [5] što konačno osigurava sigurnost od vojnih napada te omogućuje revitalizaciju pomorstva i trgovine u Karlobagu. Započinje izvoz pomorskih dobara u Liku, naočito putem preko Velebita koji je bio poznat kao Passo de Licca [12]. Isti taj prijevoj je spajao i Karlobag s Baški Oštarijama, te se koristi za prijevoz trupaca u karlobašku luku.           

Povijest pomorstva i ribolova u Karlobagu

Početkom 18. st. ponovno počinje i izvoz paške soli u Karlobag [7]. Dvorska komora naređuje tadašnjem kapetanu Jacobu Friedrichu Rambschusslu da uvede trgovačku pristojbu u Karlobag, te da postavi četvero vojnika koji bi pazili na krijumičare [5]. Ovaj potez je bio preliminarno nastojanje kontrole pomorskog i prekovelebitskog trgovanja na području grada Karlobaga, čiji se trgovački potencijaln počeo eksponencijalno oporavljati. 1712., Karlobag biva stavljen pod vojnu upravu Karlovačkog generalata [5]. Karlobag je postao važna austrijska luka. Mletačka republika zabranjuje izvoz soli u austrijske luke, ali unatoč tome, paška sol se ipak skladišti u Karlobagu, odakle se prenosi u Liku i Krbavu [7]. 1746, osniva se vrhovno komercijalno nadzorništvo u Trstu (Intendenca) te Karlobag pada u njegovo nadzorništvo [6]. Par godina kasnije, Karlobački generalat donosi odluku o obnovi Karlobaga, te obnovi prometnica koje povezuju Karlobag i Liku, što je uključivalo rekonstrukciju dosadašnjih kopnenih prometnica te izgradnju nove pomorske luke [12]. Nadzorništvo u Trstu šalje kapetana Pittonija da provjeri društveno-trgovačko stanje u Karlobagu. Pittoni u Karlobagu pronalazi uvjete općeg siromaštva. U svojem izvještaju navodi kako je prekomorski promet značajno usporen, te kao uzrok tomu navodi kapucinske svećenike koji su zaposjeli obalu. U Karlobagu pronalazi dvje dobre luke, jednu za velike i jednu za male brodove, ali one bivaju pretežito neiskorištene zbog kapucinske okupacije. Cestu do Gospića pronalazi u zapuštenom i teško-prohodnom stanju, te navodi kako Karlobag dio svojih prireza plaća Gospiću, što smatra katastrofičnim za bašku trgovinu i ekonomiju. Ličko oporezivanje je u potpunosti ugasilo prijevoz paške soli u Karlobag. Pittoni također preporuča izdavanje potpora mladićima iz Karlobaga da upišu studij nautike u Trstu, kako bi se ojačalo pomorstvo grada [6].

            Na pad u pomorskom zanatu pokazuju nam i izvještaji iz 1760. u kojim pronalazimo da Karlobag ima samo jedan brod srednje nosivosti i 4 broda manje nosivosti: sveukupno 24 člana posade [13]. Ali Pittonijev izvještaj je značajno utjecao na buduće promjene u organizaciji prekomorske trgovine. Već 1762. se opet počinje prevoziti paška sol u Karlobag, te su samo za prijevoz soli bila osigurana tri veća i dva manja broda [5, 6]. Taj pozitivan porast je sljedeće godine bio kratkotrajno zakočen zbog zatvaranja sveukupnog prometa iz straha od zaraze kugom koja je tada bila prisutna [14], ali promet je očigledno već sljedeće godine otvoren jer pronalazimo prekomorsku trgovinu žitom koja se morem prevozila u Karlobag, iz kojega je kopnom prenošena u Karlovac [15]. Štoviše, 1764. godine, stanovnici Karlobaga ulaze u sukob interesa sa Karlovačkim generalatom: Generalat je neuspješno pokušao kontrolirati trgovinu deblima na karlobaškom području čemu su se građani oštro suprostavili [8].

            Sljedeće godine se u Karlobagu gradi novo skladište soli na obali koje je moglo držati 18,000 kabala soli [5], te se počinje naplaćivati carina na uvoz vina [15]. Svećenik Alberto Fortis u svojem putopisu iz 1773. opisuje kako se trgovina u Karlobagu bazirala na prekomorskom izvozu drva, dok se u Karlobag uvozilo vino i ulje iz Dalmacije, te žito iz Like [5]. Dvije godine kasnije, u popisu stanovništva pronalazimo da je u Karlobagu radilo 48 mornara, 8 trgovaca i preko 50 obrtnika koji su mogli prodavati svoje proizvode (krojača, bačvara, prerađivača duhana, itd.) [5].

1776., Intendanca u Trstu se ukida, te Karlobag postaje dio Vojne krajine [16]. Car Josip II. naređuje kako se Karlobagu mora osigurati što veća sloboda trgovine, te naređuje izgradnju nove ceste Karlobag – Gospić [5]. Karlobag ubrzo dobiva status slobodne luke, te postaje jedan od najvažnijih trgovačkih prava u smjeru Like i Bosne, pošto je služio kao najbliža vojnokrajiška luka [12]. Kako bi karlobaška luka bila dostojna svoga statusa, provodi se intezivno čišćenje nje i okolne obale pod vodstvom inžinjera Josipa Filipa Vukasovića [17].

            Početkom 19. st., pronalazimo spise o stanju luka na području Karlobaga i okolice. Na dnu Cesarice se nalazila luka koja je bila dobro obranjena od vjetrova i bure, uvala Tatinja se navodi kao potencijalno sklonište brodovima od vjetrova, iako ne može zaštiti od bure; u Karlobagu pronalazimo snažnu trgovinu građevnim drvom, u Lukovu Šugarju se nalaze dvije uvale u kojima stane veći broj brodova, ali luka nije zaštićena od bure i južine; a uvala Kijac može primiti samo male barke [18]. Trgovinu solju počinje propadati, naočito nakoon 1866., kada Bečka vlast zabranjuje izvoz paške soli u Karlobag kako bi povećala izvoz njima unosnije piranske solane [7].

1871., Vojna krajina se raspada, te Karlobag opet ima status slobodnog lučkog grada [5, 16]. Trgovina počinje slabjeti, ali u Karlobagu pronalazimo uspješne trgovce u obiteljima Domines, Budak i Grkinić, koji postaju najbogatije obitelji u Karlobagu [5]. 1875. u Karlobag stižu i prvi parobrodi iz Trsta, koji su obavljali poštansku službu, te Karlobag spada pod Trgovačko-obrtničku komoru u Senju [5]. U ovom razdoblju, mnoga djeca lošijeg socioekonomskog statusa odlaze u Bakar gdje upisuju nautičku školi [5],

1881., formirana je Ličko-Krbavska županija sa središtem u Gospiću, te Karlobag postaje njenim dijelom [19]. Solni ured u Karlobagu se spaja s poreznim uredom, radi lakšeg oporezivanja trgovine solju [6]. Krajem 19. st., karlobaški trgovci postaju članovi Uprave jadranske plovidbe, čija je svrha bila promicanje osobnog i trgovačkog brodskog prometa podgorskog područja sa sjevernim hrvatskim primorjem [13]. Izvoz drva se smanjuje, ali se u Karlobagu može otkupiti živežne namirnice, stoka za klanje, vino, ulje i dvopek [18]. U konačnici, uređuje se i luka te se gradi lukobran i pristanište za brodove [5]. Ovo je najznačajniji period brodarstva u Karlobagu, te Karlobag ima 60 brodova i 123 člana posade, broj koji će u narednim razdobljima početi padati [13].

Na samom početku 20. st., osnovan je prvi odbor Hrvatskoga parobrodskog društva u Senju, s ciljem jačanja parabrodskog prometa na području podvelebitske obale. Karlobag su predstavljali Karlo i Marica Budak. Broj pomorskih putnika u Karlobagu raste: od 663 putnika 1902. godine. Do 1352 putnika 1905. godine. Za to je vjerojatno zaslužno i početak plovidbe parobroda Hrvatska, koji plovi na relaciji Karlobag – Senj – Rijeka svakim radnim danom osim nedjelje [20]. U Karlobagu su poslovale dvije parobrodske agencije: Parobrodsko društvo Ungaro-Croata i Hrvatsko parobrodsko društvo u Senju. One su vozile istim relacijama, te je to znalo stvarati nepotrebne gužve u luci, što je u konačnici stvaralo nezadovoljstvo stanovnika prema pomorstvu [20].

Prvi svjetski rat je pauzirao pomorski promet na ovom području, ali njegovim završetkom, dolazi do ponovnog oživljavanja tržišta drvom koji izaziva portast za skoro 100% u broju brodova i prenesene tonaže u usporedbi s prethodnih 15 godina. Za prijevoz robe korišteni su jedrenjaci duge i velike plovidbe. Iako je pomorski potencijal rastao, izgradnja gospićke željeznice ostavila je negativan utjecaj na cjelokupni prekomorski promet područja [13, 21]. Tridesetih godina prošlog stoljeća, dječaci rodom iz Karlobaga znali su započimati ribarski zanat još u dobi od pet godina. Život im je nerijetko bio usmjeren na more: pomagali su pri iskrcaju tereta s brodova, zajedno s očevima bili uključeni u lokalno ribarstvo te su čak i slobodno vrijeme često provodili u ribolovu. Prosječno stanovništvo je za ribolovne svrhe najčešće koristilo barke na vesla [22].

Nakon dugog svjetskog rata, pomorstvo u Karlobagu opet pada. Mnogi dječaci u adolescentskoj dobi odlaze izvan Hrvatske da bi se bavili pomorstvom [22]. Tek oko 1965., u ratu srušen lukobran se popravlja, te se dograđuje trajektno pristanište. Kod Karlobaga počinje voziti trajekt Vanga [5]. Trajekt obavlja svoj rad sve do početka Domovinskog rata [5].

Pomorstvo u Karlobagu u potpunosti je stalo. Velikih brodova više nema, te se mjesto okrenulo turizmu kao primarnom izvoru ekonomskih resursa. Ono što je ostalo od pomorstva i ribolova u Karlobagu je nekolicina barki, koje domaće stanovništvo koristi u privatne svrhe, bacajući mreže u nadu da će uhvatiti koju ribu.

Pravog pomorskog zanata više ovdje nema. Ali ako nam je povijest Karlobaga išta pokazala, onda je to činjenica da je svako zaustavljanje pomorskog zanata u Karlobagu djelovalo samo kao privremena opreka. Budućnost će reći hoće li se pomorski potencijal opet početi iskorištavati.

           

[1] Glavičić, M. (1991). Željeznodobna i antička naselja podno Velebita. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 31(18), 97-119.

[2] Dukat, Z., Mirnik, I. i Neralić, J. (1984). Numizmatičke vijesti iz Senja i okolice II. Senjski zbornik, 10(1), 41-53.

[3] Jurić, R. i Škoro, I. (2017). Srednjovjekovna arheološka nalazišta u Podgorju. Senjski zbornik, 44, 129-148.

[4] Kozličić, M., Faričić, J. I Uglešić, S. (2012). Geografska osnova navigacije Velebitskim kanalom prema Senjskom peljaru iz 1639. godine. Geoadria, 17(1), 45-71.

[5] Mažuran, I. (2001). Karlobag 1251. – 2001. Karlobag: Općina Karlobag.

[6] Herkov, Z. (1976). Statut grada Karlobaga od godine 1757. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 20, 77-105.

[7] Peričić, Š. (2001). Proizvodnja i prodaja paške soli u prošlosti. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43, 45-83.

[8] Gruenfelder, A. M. (2002). Senj i Karlobag u doba merkantilističke gospodarske politike. Senjski zbornik, 29, 125-154.

[9] Černelić, M. I Rajković Iveta, M. (2010). Ogled o primorskim Bunjevcima: Povijesna perspektiva i identifikacijski procesi. Studia Ethnologica Croatica, 22, 283-316.

[10] Ljubović, E. (2004). Bunjevačka plemićka i časnička obitelj Rukavina. Senjski zbornik, 31, 39-58.

[11] Ljubović, E. (2010). Plemićka obitelj Devčić – Devchich. Senjski zbornik, 37, 65-78.

[12] Slukan Altić, M. (2005). Kartografski izvori za rekonstrukciju i praćenje razvoja prometnih komunikacija. Ekonomska i ekohistorija, 1(1), 85-101.

[13] Barbalić, R. F. (1970). Brodarstvo u Senju i Podgorju kroz prošlost. Senjski zbornik, 4(1), 5-32.

[14] Buczynski, A. (1991). Trgovački pomorski grad Senj i Tršćanska trgovačka intendanca (1752-1775). Senjski zbornik, 18, 205-216.

[15] Balić, J. (2019). Lička krajiška pješačka pukovnija u razdoblju od 1736. do 1809. Godine. Doktorska disertacija.

[16] Peremin, M. (1993). Spisi Komercijalne uprave za Senj, Karlobag, Kraljevicu i Bakar s posebnim osvrtom na fond „Commercialia“ (1749-1776). Arhivski vjesnik, 36, 207-221.

[17] Beović, B. (2020). Priča o dva grada i dva graditelja. Hrvatske vode, 28, 247-253.

[18] Kozličić, M., Faričić, J. I Uglešić, S. (2012). Luke i lučice Velebitskog podgorja prema hrvatskoj varijanti Senjskog peljara iz početka XVII. stoljeća. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 54, 69-123.

[19] Gabelica, M. (2018). Pravaštvo u Gospiću od 1880-ih do 1914. Senjski zbornik, 45, 305-344.

[20] Brlić, I. (2017). Podgorska društva: Sastavnice kulturnog i gospodarskog razvoja podvelebitskog kraja. Senjski zbornik, 44, 275-290.

[21] Dundović, Č., Dundović, D. I Dundović, K. (2017). Potencijali i perspektive razvitka Velebitskog podgorja. Senjski zbornik, 44, 501-516.

[22] Vene, L. (2008). Djetinjstvo i odrastanje u Podgorju: Služenje i dječji rad. Senjski zbornik, 35, 257-278.