Povijest ribarstva u Hrvatskoj

Hrvatsko se ribarstvo spominje prvi put 995. u darovnici u kojoj je zadarsko plemstvo, u vrijeme priora Madija (986–999), darovalo benediktinskomu samostanu sv. Krševana u Zadru ribarske pošte kraj otoka Molata i u zaljevu Telašćici na Dugom otoku. U doba vladavine hrvatskih narodnih vladara cvjetalo je ribarstvo u Hrvatskoj. Iz toga doba potječu pravila o međusobnim odnosima u ribolovu i razdiobi lovine koje je donijela skupina udruženih ribara s hrvatskim imenima.

Nakon propasti hrvatskoga kraljevstva, dolaskom Arpadovića (1102), hrvatsko je ribarstvo u iduća tri stoljeća gotovo zamrlo. Uzrok tomu bio je s jedne strane kontinentalni mentalitet vlastodržaca, koji nikada nisu shvatili značenje mora i njegovih bogatstava za život ljudi na obali i otocima, a s druge strane politika nezamjeranja kontinentalne sile Veneciji, čija je flota u to doba gospodarila Jadranom. Ribarska tragedija Hrvata na Jadranu započela je nakon 1409. prodajom Dalmacije Veneciji. Otrgnuti od svojega prirodnog zaleđa, dalmatinski su gradovi nazadovali, a Hrvatska gubila svoja obilježja pomor. države i gospodarski nazadovala.

Ni prvo (1797.–1805.) ni drugo (1815.–1918.) austrijsko upravljanje Dalmacijom nije poboljšalo prilike u hrvatskom ribarstvu. Uglavnom je sprječavalo organizaciju ribarstva, kao i regulaciju ribolova, proglašavajući more slobodnim za sve i svakoga, što je koristilo talijanskim ribarima, a štetilo hrvatskim interesima. Francuska vladavina u Dalmaciji bila je prekratka da bi započete reforme u ribarstvu polučile uspjeh. Za prve i druge Jugoslavije od 1918. do 1990. stanje se nije znatnije promijenilo, te je nastavljeno ustupanje hrvatskoga ribolovnog mora Italiji, što je potvrđeno talijansko-jugoslavenskom konvencijom (1948.) koja je koristila talijanskim ribarima, a štetila hrvatskim ribarskim i gospodarskim probitcima.

Uporaba svjetla u lovu na malu plavu ribu, uz uporabu mreže potegače u Jadranu, spominje se u statutu Dubrovnika iz 1272. Lov srdela na istočnoj obali Jadrana snažno se razvio u 16. st. primjenom mreža potegača pod svjetlom te mrežama stajaćicama. I ribari sa šibenskih otoka lovili su početkom 16. st. srdele i izvozili ih usoljene na zapadnu obalu Jadrana. Na početku 17. st. razvio se oko otoka Cresa i Lošinja velik industrijski lov srdela. Najvažnije mjesto u istarskom ribolovu imaju Rovinjani, čija se ribarska privreda jako razvila u 18. st., čime je stvorena glavna materijalna osnova napretka rovinjskoga stanovništva. Najstariji zapisi (1331.) o jadranskome tunolovu potječu iz Pule. Korištenje tunolovki u Hrvatskom primorju posebno se intenziviralo od sredine 15. st. Više stajaćih tunolovki u Bakarskom zaljevu, Vinodolskom kanalu i na otoku Krku bilo je u vlasništvu Zrinskih i Frankopana, a pokretne tunolovke postojale su u šibenskoj luci i Stonskom kanalu.

Značajni su mnogobrojni inovativni doprinosi hrvatskih ribara i uzgajivača ribe ribarskoj praksi u svijetu. Izumi poput Puretićeva mehaničkoga koloturnika unijeli su revoluciju u tunolov i općenito ulov plave ribe u svijetu. U novije doba Hrvatska se prepoznaje kao jedan od začetnika u marikulturi, posebice u kontroliranome kaveznom uzgoju lubina i komarče te novim uzgojnim rješenjima u uzgoju nedoraslih tuna u kavezima.